„Greh je, prijatelju, što ostaješ individualno ja i što si nesposoban da se u magičnoj metamorfozi putovanja pretvoriš u more, sunce, vino, vetar... Pokušaj ne da živiš svet u svoje ime, nego da u ime sveta živiš sebe.” Da li smo suviše potonuli i potamneli da bismo istinski razumeli ove hiperionske rečenice Bele Hamvaša? Iza nas je proleće kojeg skoro da nije ni bilo, ispred nas leto puno senki i pretnji. Umemo li još uvek, uprkos svemu, da budemo svetli, laki i nežni da bismo se radovali trešnjama u zavičaju, da bismo se poklonili čudu života? Ovo što ovde vidite je putokaz.